Udruge ne moraju ništa – kratki tečaj za neznalice

Internetski trolovi o svemu imaju mišljenje i uvijek su u pravu. Barem oni tako misle. Ono na što kod njih ni u tragovima nećete naići su razumijevanje, empatija i druge pozitivne ljudske kvalitete. Njihove „diskusije”, zapravo napadi na educirane neistomišljenike, obiluju diskvalifikacijama, poluinformacijama, lažnim informacijama i stereotipima. Toliko su ih puta sami sebi i drugima ponovili da su za njih postali svojevrsno sveto pismo.

Porečka udruga za zaštitu životinja SOS šape objavila je ovih dana tekst nazvavši ga kratkim tečajem za neznalice. Neću napisati „Znam da će malo tko pročitati dalje od drugog pasusa" jer znam da mnogi hoće. Poznajem svoju publiku i znam da vam je stalo.

Nevezano za vas koji poznajete i cijenite sve ono što udruge rade: Ako se i jedan trol prepozna i ušuti, bit će to velika pobjeda.

Tečaj

Često čitamo kako se pozivaju i prozivaju udruge za zaštitu životinja da moraju učiniti ovo ili ono, primjerice, uzeti životinje koje su „običnim“ građanima višak, teret, greškom okoćene. Pse, bolesne mace i napuštene mačiće s ulice, a odnedavno vidimo da se to moranje proširilo i na divlje  životinje...

E, pa evo kratkog tečaja što udruge doista moraju: NIŠTA.

Sad možemo zamisliti zapanjena lica onih koji vrište po Facebooku „mi vas plaćamo, živite na državnom proračunu, zašto postojite...“
Svaki od tih lumena, odmah može sebi pripisati novi naziv na profilu: „onaj koji nema pojma što su to udruge“.

Prošireni tečaj za početnike

Prvi stupanj: udruge osnivaju obični građani koji su se okupili oko neke ideje koja ih zanima. Ne Supermeni i Superžene. To su građani koji rade na svojim običnim radnim mjestima, imaju svoju obitelj, obaveze. Ali eto, odlučili su, posve dobrovoljno i od nikoga natjerani, dio svog vremena, pa i novca, odvojiti za nešto što vole, do čega im je stalo - u ovom slučaju za životinje. 

Drugi stupanj: udruge pri osnivanju napišu svoj program, osmisle ono što žele i mogu raditi i oko čega su se okupili građani koje zanima upravo ta zajednička ideja. To može biti npr. samoedukacija građanstva o potrebama životinja i skrbi za životinje, a može ići tako daleko da planiraju osnovati i neprofitno sklonište. Neke rijetke su dogurale i do toga. Koliko je to složeno i naporno, nećemo ovdje jer toliko prostora nemamo.

Treći stupanj (napredni): udruge, osobito baš ove za zaštitu životinja, NISU na državnom proračunu, mogu se natjecati sa svojim programima kada se, na godišnjoj razini, dijele sredstva za potporu razvoja civilnog društva, zajedno s mnogim drugim udrugama i društvima i ako ih dobiju, ta sredstva moraju strogo namjenski trošiti i podnositi izvještaje. Što se tiče općina i gradova u Hrvatskoj, većina ih niti nema kategoriju u kojoj se upravo ove udruge mogu natjecati, pa ne dobiju ništa. Životare od donacija građana i tvrtki. 

Udruge koje vode registrirana skloništa mogu, baš kao i ona privatna, sklapati ugovore o zbrinjavanju životinja s gradovima i općinama i tako doći do sredstava za rad skloništa. Iskustvo nam govori da sredstva dodijeljena neprofitnim skloništima udruga nikad ne pokrivaju 100% troškova tih skloništa, obično se kreću negdje oko 40%. Iako bi općine i gradovi morali zbrinjavati životinje i plaćati 100% troškova, udruge su i dalje ovisne o donacijama građana i tvrtki. Dakle, tu gradovi i općine dobro prolaze, a i njihovi građani – porezni obveznici. 

Male udruge teško će osnovati svoja skloništa - jer za sklonište morate imati teren, objekte, vozila, zaposlene, dozvole - pa se, ukoliko mogu i žele prihvatiti koju životinju, snalaze na razne načine.

Četvrti stupanj (tko ga savlada može se slobodno nazivati magistrom): udruge su samo one koje su upisane u registar udruga, moraju imati OIB i još kojekakve službene oznake, moraju imati svoj statut, program rada, financijski plan, moraju imati račun otvoren u banci, moraju održavati redovne godišnje skupštine, izborne i izvanredne ako treba, dva puta godišnje predavati financijski izvještaj u FINU, te voditi još gomilu druge administracije. 

Banke, naravno, nemaju posebne tarife za neprofitne udruge, pa samo bankarski troškovi prosječne udruge dosegnu i nekoliko tisuća kuna godišnje. Udruge koje ne predaju redovno zapisnike s održanih skupština brišu se iz registra udruga, a one koje ne predaju financijska izvješća bit će kad tad krivično gonjene. 

Peti stupanj (zreli za doktorat): udruge mogu imati divne planove, ideje i želje, ali NEMAJU NIKAKVE zakonske ovlasti. Ne smiju ući u tuđe dvorište bez poziva vlasnika i razgovarati o stanju životinja u tom dvorištu ukoliko to vlasnik ne želi. Ne smiju „pokupiti“ psa, mačku, pticu s ceste baš kao ni „obični“ građani. Za to postoje ovlašteni servisi. Ne smiju držati više od 9 životinja za udomljavanje starijih od 6 mjeseci, odnosno 20 ukoliko sklope ugovor s nekim registriranim skloništem. 
Udruge nemaju nikakvog utjecaja na lokalne vlasti, osim ukoliko se ne uspiju izboriti same da ih netko sasluša. Princip je jednostavan – znamo koliko je ovoj državi i društvu stalo do životinja, e, pa još manje im je stalo do udruga koje se bore za njihovu zaštitu. Obično su im to „gnjavatori“ koje treba skinuti s vrata. 

Ukratko – udruge imaju puno ograničenja i propisa koje trebaju poštivati, ali nikakva prava koja bi im olakšala njihove aktivnosti.

Dodajmo još i ovo: ne postoji gotovo nikakva edukacija za volontere udruga, oni nisu sveznalice, nisu veterinari, ne moraju ništa znati o sovama, jelenima... Oni uče od veterinara, drugih kolega, iz knjiga, čitaju propise i razmjenjuju iskustva u njihovoj primjeni, trude se iskoristiti svako slovo i svaki zarez iako je među njima rijetko i koji pravnik. Bore se kroz sustav pun začkoljica i zagonetki, bore se s institucijama koje ne pokazuju neki interes, bore se s građanima, onima s početka priče, koji su uvjereni da udruge moraju sve što bi oni željeli da se učini na zbrinjavanju životinja, a nisu se usudili pitati svoju lokalnu vlast, žele da im budu servis, ispravak svih njihovih grijeha i nevoljkosti da sami pomognu ili riješe neki problem. I da „sklone te mačke i pse s ulice“. I pokojeg goluba ili galeba.

Ako si volonter, član neke udruge, počesto se osjećaš kao da sjediš između čekića i nakovnja. I pitaš se što ti je sve ovo trebalo, uletio si u to kao grlom u jagode, misliš da činiš nešto dobro za životinje i društvo, a na kraju te lupaju sa svih strana. Krenuo si u to s idejom da budeš potpora sustavu, pomoć tamo gdje je „tanak“, a završio si tako da radiš posao tog sustava... Neplaćen i neshvaćen.

Završavamo s nadom da će ovo barem netko pročitati i savladati gradivo. Da će umjesto davanja „naloga“ udrugama i volonterima, postavljanja zahtjeva i ljutnje, možda pomoći, postati im podrška u vršenju pritiska na sustav kako bi jednom profunkcionirao, a možda će čak privremeno i prihvatiti psa, mačku, pticu. 

Možda će shvatiti da udruge, upravo kao niti građani, NE MORAJU ništa.